ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Živjeli ste u "Velikoj Srbiji"

Sjećam se, ima tome godina, dolazi meni jedan haver, inače zakleti komunjara, s pričom kako su Bošnjaci u Jugoslaviji imali više prava i sloboda nego danas, bolje uslove za život, bili zaštićeni, i kako je sam Tito volio muslimane (neki pričaju da je Broz umro ko musliman, ali to je već priča za frizerskih salona op.a.)... “Kojim se jezikom pričalo u Jugoslaviji?”, pitao sam ga - “Srpskohrvatskim”, odgovorio mi je, reko' “Haveru, dovoljno si rekao, nemoj dalje!”

Eh 'vako, haj'mo malo istorije za početak:
"ZAPANJUJUĆE!! OTKRIVENA JOŠ JEDNA ISTINA SKRIVANA OD SRBA: Zapadnoevropski jezici su veštački, nastali tek u 12. veku, pre toga se govorilo srpskim!" (fakat 'vako glasi naslov)
Muslimani (sadašnji Bošnjaci) postali su konstitutivan narod u Jugoslaviji tek 1971. godine, znači 26 godina od nastanka SFRJ (toliko o “bratstvu i jedinstvu”), gdje su se prije toga izjašnjavali kao Srbi, Hrvati ili Jugosloveni. Ono što jugonostalgičarima nije poznato jeste da su Austrougari prvi pokušali izgraditi bošnjački identitet kroz napore prije svih Benjamina Kalaya, ali je muslimanska gospoda odbila prijedlog.

Nakon 26 godina bivanja Srbima i Hrvatima islamske vjeroispovjesti Muslimani su te 71. godine postali konstitutivan narod, unatoč žestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista među komunistima kao što je bio Dobrica Ćosić (toliko o bratstvu i jedinstvu).  Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović tvrdio je da proces asimilacije muslimana u Srbe i Hrvate napreduje dobro, a član CK SK BiH, Rodoljub Čolaković 1960-ih je pisao da bi priznavanje Muslimana kao konstitutivnog naroda dovelo do toga da će taj puk postati većinski, te da će dati sebi za pravo da traži matičnu republiku. Organizacioni sekretar CK SK BiH, Uglješa Danilović težnju Muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica proglasio je nacionalizmom! Milovan Đilas, predsjednik Narodne Skupštine FNRJ, rekao je da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, tako da su se nadali da će se muslimani uklopiti u hrvatski i srpski tor, a islam kao odrednicu nacije ostaviti po strani.

Ali da ne dužim s politikom. Muslimani su možda jedini shvatili ozbiljno cijeli koncept SFRJ, jer je BiH sama po sebi “Jugoslavija u malom”, tako nit' su primjećivali, nit' im je smetalo što su na svim rukovodećim pozicijama većinom Srbi i Hrvati. Pošto su Bošnjaci sami po sebi “merhametli” narod, naviknut na tuđu vladavinu, a i njegova religija ih uči pokornosti i “netalasanju”; ta zajednica je predstavljala savršen arhetip Jugoslovena kakvog je sanjao Tito.
"Čuvajte mi tevhid i namaz kao zjenicu oka svoga!"
Vidite, danas kada su i država i društvo u kurcu, ljudima u Bosni 40+ ostaje samo da se prisjećaju “starih dobrih vremena”, gdje si mogao “zaspati na klupi, a da te niko ne pogleda”. Samo mi nije jasno ko je onda glasao za nacionaliste početkom devedesetih, ali nejse. Bošnjački narod danas je malo razapet između “joj haveru, jes' nam dobro bilo prije”, “mi smo Bošnjaci, potomci Tvrtka i Kulina bana” i “mi i Turci smo braća, živio Erdogan!” (na sličan način kao Srbi između “kolji svee, Velika Srbijaa!” i “joj jarane, ko nas zavadi”). Danas, kad je Bošnjačkim intelektualcima “zinula guzica”, gura se neki inat Srbima i Hrvatima, forsira se islam, bosanski jezik, strogo bosanska historija, daju se imena institucijama po bivšim nacistima... a do prije 25 godina im nije smetalo što im je jezik bio srpskohrvatski.

Krenimo redom...

Muslimanima u SFRJ nije smetalo što je SVE značajno u Beogradu, iako je geografski Sarajevo u samom centru države; nije im smetalo što Srbi skoro u svemu vode glavnu riječ; nije im padalo u oko što je SR Srbija zadržala na grbu četiri slova "S" (a i Hrvatska  "šahovnicu"), dok su njima ostali fabrički dimnjaci. Nije im smetalo što su Partizan i Zvezda prvaci po više od deset puta (Zvezda čak 19!), a njihovi Željo i Sarajevo po jednom ili dva puta; nije im smetalo što je npr. šampionski sastav Zvezde iz 1991. u prvom sastavu imao samo četvoricu rođenih Srba, dok su ostatak ekipe sačinjavali igrači dovučeni iz ostalih republika.

Nije im bilo čudno ni što je na prvom zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću od 78 izabranih vijećnika Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije bilo samo četiri muslimana, i to Osman Karabegović, Omer Osmić, Nurija Pozderac i Avdo Humo; ili što je u Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije, izabranom na drugom zasjedanju AVNOJA u Jajcu, samo jedan musliman, dr. Sulejman Filipović kao povjerenik za šume i rude; ili što su u Predsjedništvu AVNOJ-a tri muslimana i sva trojica kao članovi (ne daj bože da su potpredsjednici ili sekretari), Osman Karabegović, Husnija Kurt i Mehmed Sudžuk.
"Šta ovo nema muslimana?" - "Hoće to kad ste organizovali AVNOJ za vrijeme džume!"
U bivšoj nam državi muslimansko ime ste u javnom prostoru mogli vidjeti možda kao poglavare mjesnih zajednica, ili na smrtovnicama. Bivši general JNA, a kasnije ministar obrane Republike Hrvatske, Martin Špegelj, rekao je da je broj Srba u JNA bio 34% viši od idealnog, dok je broj Bošnjaka bio 60-90% niži. U zapovjednom kadru JNA Srbi su bili zastupljeni sa 63,2%, dok je na muslimane otpadalo tek 2,4. Sam Veljko Kadijević, savezni ministar obrane SFRJ, priznao je kako je “obaveza JNA bila da celokupnom srpskom narodu obezbedi njegovu vojsku”. U službenom jeziku u JNA bio je zastupljen ekavski izgovor, a pismo je bilo latinično pa je sa takvom kombinacijom mogla da se identifikuje većina njenih pripadnika (čitaj Srba).

Jezik nam je bio srpskohrvatski! Bez namjere da uvrijedim sam SH, bio je to fin jezik, ali nazvati ga po dva većinska naroda, samo zato što su većinski, i više je nego uvredljivo.
Hajde malo da se dotaknemo lektira koje smo čitali u zlatno doba kad si sa jugoslovenskim pasošem mogao bilo gdje spavati na klupi. Neki dan sam se dokopao izbora sto knjiga "Lastavice" 1960-ih. Krenimo redom po nacionalnostima:

Srba je ubjedljivo najviše, među kojima su: Arsen Diklić, Branko Ćopić  (rođen u BiH, ali se vodi kao srpski pisac), Dušan Kostić, Dragan Kulidžan, Kosta Stepanović, Gliša Babović, Branko V. Radičević, Voja Carić, Aleksa Mikić (rođen u BiH), Mira Alečković, Stevan Raičković, Dragan Lukić, Mirko Petrović, Desanka Maksimović, Jovan Jovanović Zmaj, itd.
Boje Crne Gore brane Stevan Bulajić, Mirko Vujačić, Čedo Vuković...; Hrvata ima nešto više, među kojima su Vladimir Čerkez, Josip Pavičić, Dako Oblak, Grigor Vitez i drugi, a od Bošnjaka tu je Ahmet Hromadžić. E hoće li me neko uvjeriti da 1960-ih Bošnjaci nisu imali više od jednog jebenog pisca za izdati???
Inače je bilo planirano da se pogase svi klubovi u Jugoslaviji osim Zvezde, ali su se bunili iz Partizana pa je Zvezdi dodijeljeno 20 titula "nek se nađe"
Ulice u Sarajevu su prije rata davane mahom herojima NOB-a, ali ako se zarovite u njihov spisak ne možete ne primjetiti da je velika većina ulica data Srbima. Činjenica je da je dio bosanskih muslimana bio u ustašama, dio u "Handžar diviziji", manji dio u četnicima, a ostatak u partizanima, ali da li su zaista sarajevske ulice morale nositi imena ljudi kao što su na primjer Nemanja - knez kneževine Srbije, Njegoš - crnogorski vladika, Miloš Obilić -  junak iz srpske epske poezije, Vojvoda Putnik i Vojvoda Stepo - obojica srpske vojskovođe... Dok se u Beogradu ulice sa muslimanskim imenima mogu nabrojati na prste jedne ruke, među kojima su Alija Alijagić - član terorističke organizacije "Crvena pravda" i Rifat Burdžević - učesnik NOB-a.

Haj'mo malo s filmovima: U najpoznatijem sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo" od kompletne glumačke ekipe, sve sa glavnim i sporednim glumcima samo su dva muslimana, dok ih je u "Neretvi" tri. U "Sjećaš li se Dolly Bell" muslimana je šest, u "Otac službenom putu" osam, dok ih je u "Kuduz" čak deset! Ne moram spominjati da nijedno od muslimanskih imena nije bilo u glavnoj ulozi.

Ovo su samo najbanalniji primjeri dominacije Srba nad Bošnjacima ilitiga Muslimanima u svim životnim sferama, od sporta do narodne vojske. 
30 minutes into opsada Vukovara and chill and he gives you this look
Vidite, nemam namjeru u ovom tekstu blatiti Srbe, štaviše svaka im čast, jebi ga, ljudi su i u doba najvećeg "jugoslovenstva" zadržali svoj identitet, uspjeli ga progurati do samih vrhova SFRJ i uvjeriti sve ravnopravne narode da su oni "ravnopravniji". Nadam se samo da će ovaj tekst velikim mastrubatorima na državu u kojoj su svi putovali gdje su htjeli (na zapad da rade - na istok da se kurče) i spavali po klupama, razbiti neke iluzije i okrenuti ih stvarnosti.