Antiintelektualizam: Zašto mrzimo štrebere

Sjećam se osnovne škole i Jagode koja je išla sa mnom u razred. Jagoda je bila dijete intelektualaca i nama, “brdskoj pješadiji”, nije bilo jasno zašto plače kada dobije četvorku, kada smo mi ostali kontali kako dobiti dvicu i ne pasti polugodište. Elem, Jagoda je vazda bila “štreber”, nije bila u raji kad su svi ostali bježali “organizovano” i sve je nervirala njena vječito podignuta ruka kada bi nastavnik postavio pitanje. Ostale curice nisu bile baš najželjnije njenog društva, a kada bi prolazila pored neke “zvijezde” (zvijezda je inače skup od pet ili više djece koja stoje u obliku tog geometrijskog tijela) nastupilo bi nekoliko sekundi tišine dok joj ne ugledaju potiljak, a onda bi se začuo neki zlobni komentar i, naravno, “dušmanski” smijeh.

Jagoda je danas fora u jednom federalnom ministarstvu, a mi ostali listamo Posao.ba.

"Sestre mi, da sam htio mogao sam završiti šest fakulteta, ali nisam oca m', Dobrinja konza!"

Ono što se dešavalo prije tih nekih 20 godina neki bi nazvali “odrastanje”, ali bi bili u krivu. Kako tad, tako i danas to se ne može nazvati nikako drugačije nego “antiintelektualizam”! Vidite, djeca nisu svjesna zašto mrze sve što se “prave pametni”, njima je bitno da su okružena djevojčicama i dječacima koji su istog ili sličnog imovinskog stanja i, što je bitnije, da “ne talasaju”. Nakon što je sirova snaga postala potrebna samo možda u krčenju šuma i rudarstvu, mršavi ljudi, tankih prstiju, sa dioptrijskim naočalama počeli su zarađivati više i tako imati puno bolje uslove za život od ostalih, koji su gledali kako da nađu bilo kakav posao da bi prehranili svoje četvero djece. Naravno da “obični, prosti i dobri” narod nije ostao ravnodušan prema toj socijalnoj pojavi, te se na sve načine trudio omalovažiti intelektualce nazivajući ih “smotama”, “ćorama” ili “šmokljanima”, uz komentare tipa “dok sam ja guzio po školi njega su tukli po hodniku oca m'”.

Tako djeca po školama, za istresanje frustracija nakupljenih u kući, nađu metu među finim dječacima u puloverima i zalizanim u stranu, kojima otimaju novac, tuku ih, a neka idu toliko daleko da ih zlostavljaju i seksualno.

Antiintelektualizam nije samo ograničen na naše prostore. U svakom društvu gdje se više cijeni dijete koje je napadač školske fudbalske ekipe nego dijete koje zanima recimo forenzika, antiintelektualizam je i više nego zastupljen. U Americi, na primjer, neuporedivo će više pažnje, naročito ženske, privući “quarterback” školske ekipe američkog fudbala nego neki “cvikeraš” koji slobodno vrijeme provodi u biblioteci, a cijeli jedan filmski žanr “highschool komedija” govori upravo o tome. 

"Neka, neka, jebaću vam ja mater kad Harry Potter postane popularan!"

Antiintelektualizam se od škole nastavlja manifestovati i u “odrasloj” dobi, kada “konobari i kasirke” za svoj fail krive sve osim sebe, a za uspjeh tako mrskih cvikeraša zasluge pripisuju “štelama” i rodbini u ministarstvima. Davno nekad sam pisao kako “misery loves company” (“bijeda voli društvo”, kako bi bukvalno glasio prevod sa engleskog), tako i “obični, prosti i dobri” narod voli ljude koji su jadni kao on, a cijeli taj mentalni sklop najbolji je teren za “oni protiv nas” fašističku koheziju, a u ovoj priči “oni” su ljudi koji se usuđuju drugačije razmišljati od kolektivnog uma našeg “običnog, prostog i dobrog naroda”.

Kod Srba antiintelektualizam se najbolje pokazuje kroz “srbovanje”, gdje se svako ko se usudi razmišljati mimo “samo radikalan Srbin je pravi Srbin” šablona, naziva izdajnikom; kod Hrvata na obljetnicama “Oluje” i koncertima “Thompsona”, gdje je “pravi Hrvat ustaša”; a kod Bošnjaka je pravi Bošnjak samo onaj koji ide u džamiju i glasa za SDA.

Srbi su napravili izdajnika od Srđana Puhala, Hrvati od Borisa Dežulovića, a Bošnjaci to rade sa Damirom Nikšićem, s tim da su Srbi sa svojim spiskom “30 najvećih srbomrzaca i izdajnika” organizacije "Naši" i Hrvati sa Crnojinim “Registrom izdajnika” otišli mnogo dalje od većinskog naroda Bosne.

As I was sayin'

Vidite, namjerno sam za primjere naveo njih trojicu jer su satiričari, a za ispravno shvatanje tog književnog oblika treba ipak imati malo mozga, što “obični, prosti i dobri” narod nema. Puhalo sam sebe naziva “izdajnikom srpskog naroda”, a svojim tekstovima; od kojih je možda “najoštriji” onaj u kojem piše da je broj poginulih srpskih civila sedam puta manji od bošnjačkog; već godinama izaziva bijes vladajućih struktura u Republici Srpskoj. Dežulović se na cijelu priču o izdajnicima osvrnuo šaljivim tekstom u kojem piše “Sunce ti jebem, da je Hrvatskoj devedeset prve bilo sedam hiljada izdajnika, nikad se Jugoslavija raspala ne bi!” Damir Nikšić je za većinu Bošnjačkog naroda “obična budala”. Da se razumijemo neke njegove “idi bolan umij se” performanse ni ja ne kontam, ali sa klipovima kao što je “Srebrni pir” (za koji je morao ukinuti komentare zbog toliko bošnjačkih “poruka ljubavi”) Damir pogađa u kosku, ali biva ili “ishejtan” ili izignorisan od većine dobrog naroda bošnjačkog, jer je “obična budala”.

Antiintelektualizam svoj najekstremniji oblik dobija kroz nepovjerenje modernoj nauci i medicini. Obični, prosti i dobri narod će radije saslušati komšiju i priču o čovjeku kojeg je znao brat od jarana njegovog rođaka, koji je izlječio tumor tako što je privijao bokvicu i pritiskao vrućom ciglom; nego doktora koji kaže da je stručni pregled obavezan. Prosti narod uživa čitajući naslove tipa “Ruski naučnici otkrili lijek za sve”, ili “Američka vlada pomoću HAARP-a šalje kišu na nas”, jer je antiintelektualizam prejak u njemu, a ljude koji dobijaju Nobelove nagrade (osim onih što se dodjeljuju u Norveškoj) smatra “masonskim plaćenicima”. Kao što sam već pisao, dobri narod ne zanimaju činjenice već podražaji. Pošto je obični puk skoro 100% vjerski zatucan, on ŽELI da vjeruje, tako da će radije vjerovati da neka dova liječi od raka nego otići na hemoterapiju.

Vidite, Tito, Hitler, Staljin, Musolini, Kastro... nisu bili najpametniji u svojim društvima već najkarizmatičniji. Obični narod voli “jake” vođe jer nije odmakao daleko od kamenog doba, gdje je vođa zajednice bio onaj ko je najjači. Dodik je sa svojom pojavom i retorikom danas najbolji primjerak “alfa mužijaka”, jer je krezubom, tvrdoglavom i nepismenom narodu potreban neko ko će reći “bit će kako ja kažem”, jer sam nije sposoban donijeti razumnu odluku. Puhalo je neuporedivo razumniji od Dodika, Dežulović od Kitanovićke, Nikšić od Izetbegovića, ali njih narod NIKAD neće poslušati jer su slabi!

To Dodo, reci hin!

Jedina stvar gora od antiintelektualizma su intelektualci populisti, koji svu odgovornost za stanje u državi svaljuju na političare. Uz zvuke Dubioze Kolektiv i Ede Maajke isti ti intelektualci hodaju po jajima trudeći se da slučajno ne bi uvrijedili narod, jer narod klika na njihove tekstove. Zamislite da moje tekstove neko objavi uz naslov “Bošnjaci, Srbi i Hrvati su sami krivi za sve što im se dešava” i lavinu “hejta” u mom smjeru! Kao da vladajuća struktura ne dolazi iz istog tog naroda koji je bira, kolumnisti troše redove u Wordu pišući o vještim lažima političara i izmanipulisanom glasačkom tijelu, dok obični, prosti i dobri narod briše znoj s čela uz “huh, dobro je, ipak nije do nas”.

Slučaj Lejle Čolak

Co nomment!

Priča koja je pored izbora u BiH i referenduma u RS obilježila protekli mjesec je ona o Lejli Čolak i njenoj borbi s vjetrenjačama. Vidite, Lejla je glupavim i nespretnim poređenjem burke sa dildom stekla neprijatelja u dobrom bošnjačkom narodu, koji islam shvata ozbiljno samo kad je napadnut i kada mu odgovara. Naravno da se niko nije potrudio shvatiti šta je Lejla htjela reći sa svojim Facebook statusom (Facebook je svuda relevantan osim na sudovima), već su svi izvukli “burku” i “dildo” i po automatizmu se pozvali na islamofobiju. U to što burka nema veze sa islamom neću da ulazim... problem je u običnom, prostom i dobrom muslimanskom narodu BiH koji je navikao da se u vjeru ne smije dirati, a pogotovo ne u Poslanikove riječi. I tako su odjednom svi postali borci za islam, dok Lejli šalju prijetnje, silovanjem, batinama, ubistvom, paljenjem i čekaju da otkuca posljednji sat Ramazana da se “razvale” za Bajram. Lejla je danas bošnjački neprijatelj no. 1, samo zato što je progovorila o nečemu o čemu se šuti stotinama godina, a to je da je religija prva i najvažnija koheziona sila bosanskih muslimana i da svaka kritika iste znači napad na cijeli bošnjački narod. Zašto Čolakova ima veze sa antiintelektualizmom u Bošnjaka? Vidite, Lejlu nisu napali bošnjački intelektualci (iako je sintagma “bošnjački intelektualac” sama po sebi oksimoron), koji su svjesni da je Facebook status ništa drugo do vlastito mišljenje, već dobri narod bošnjački, koji je “burku” i “dildo” shvatio kao napad na cijeli sistem vrijednosti u kojima je odgajan. Dokle god vam upućuje prijetnje zbog vašeg mišljenja, obični, prosti narod je sve samo ne dobar, štaviše opasan je!

Dokle god snaga caruje, a pameti otimaju pare pred školom situacija se neće popraviti... a bojim se da se to neće nikad promijeniti.