Koja je razlika između tersanja i zvocanja?

Sjećam se svađe s jednim mojim bivšim haverom. Sjećam se kako smo se popičkarali (ili ko što bi Englezi rekli “pussing”) oko neke private stvari, da bi se nakon par sedmica “pripremanja priče” popričali i zauvijek razjebali jaranstvo. 

 

Ono što bi htio naglasiti je upravo to „pripremanje priče“. Obojica smo (pretpostavljam) sjedili kući i kontali kako da sa sebe skinemo odgovornost za konflikt. Ja sam mislio (i dalje mislim) da sam ja u pravu, on je sebe uvjerio u drugu verziju i na tome je ostalo.

 

Da ne davim mnogo sa ličnim belajima, tema današnjeg teksta je da li su nam svađe zaista potrebne u životu. 

 

Ljudi kad se svađaju većinom imaju pripremljen govor. Materija se nakuplja danima i čeka se dan konfrontacije sa osobom sa kojom žele „razriješiti račune“. Razlika je u tome što ta druga osoba ili misli isto, ili nije svjesna šta joj se sprema.

“Eh da, da ne zaboravim... i vrati mi onih dvajes maraka koliko sam ti platio poklon za rođendan!”

Tako dolazimo do račvanja verbalne konfrontacije u „rondanje“, „zvocanje“, „tersanje“, raspravu, pussing i „full contact“.

 

Rondanje je oblik indirektne konfrontacije u kojem povrijeđena strana priča sama sa sobom (svjesna da je okrivljena strana sluša) sa pasivno agresivnim monologom tipa „Eeeh, koja sam ja budala, mogla sam sad biti s Feridom, Ferid centarfor ba eee“.

 

Zvocanje je već direktno i povrijeđena strana skreće pažnju na stvari koje je okrivljena strana uradila, ili trebala uraditi. U tom slučaju to je obično majka koja zvoca sinu zbog nepoloženih ispita, ili otac koji kćerku ruži zbog nedolaska kući na vrijeme. Zvocanje je u većini slučajeva opravdano i u većini slučajeva se završava sa jednom glavom pogetom i izvršenim zadacima.

 

Tersanje je već agresivniji oblik verbalne konfrontacije i, pored klasičnog zvocanja, ulazi u sfere klasičnog maltretiranja, gdje okrivljena strana uopšte ne mora biti kriva, već jednostavno svojim izgledom ili ponašanjem „nervira“ onog što tersa. Najbolji primjer za to je jedan moj haver što ga je cura napala jer je previše fin prema njoj. Ono u fazonu „ti samo šutiš, ti si napravio od mene čudovište zato što ne reaguješ...“, a istina je da je čovjek samo htio uživati u svojoj vezi, bez da raspravlja s njom da li je Miroslav Prdeža htio reći ovo ili ono.

“Ti meni da Brutala piše gluposti!” - “Naravno da piše gluposti, ne bi’ mu se nasmijao ni da sad padne mrtav dok ovo pišsfdjfgzjhn...”

Eh, lagano zalazimo u sve agresivnije i agresivnije oblike verbalog konflikta, sljedeća na redu je rasprava. U raspravi imate najmanje dvije strane, naoštrene da iznesu svoje najbolje argumente i izađu iz nje kao pobjednici. Rasprave se obično spremaju danima (situacija iz uvodnog pasusa) i najčešće se rješavaju nekom vrstom kompromisa, jer je rijetko ko spreman priznati poraz i povući svoje gledište. Rasprave se se najbolje mogu posmatrati po raznim vijećima i parlamentima, gdje dvije stranke žele različite stvari za svoje stado ovaca, ali opet nađu neki kompromis, jer su zajedno jače. 

 

Pussing je već stadij, često bez povratka, gdje je najmanje jednoj strani „prekipjelo“ i želi verbalno napasti ovu drugu, bez razmišljanja o posljedicama. Razlika između pičkaranja i rasprave je u tome što se u svađi okrivljena strana napada direktno, često uz vrijeđanje i psovanje, tako da kompromisi ne dolazi u obzir. Preplavi vas onaj osjećaj vreline, ruke vam se počnu tresti i pravo je zajebano ostati staložen. Pičkaranje se završavaju ili totalnim prekidom komunikacije, ili zatišjem (koje može trajati godinama), gdje se „zakrvljene“ strane „hlade“ do stepena kad im ta svađa više nije bitna.

Često pičkaranje može nastati i zbog nesporazuma, zato je dobro prvo razmisliti da li se uopšte upuštati u to.

 

Full contact je, kako samo ime kaže, korištenje svih raspoloživih sredstava u rješavanje svađe, tako da u full contact možemo ubrojiti klasično „štocanje“, kao i razbijanje flaše od glavu, zbadanje i na kraju i metak u glavu, masovno ubistvo, pa i objavu pravog rata.

“Ootkad sam se ro0diuuffff” - “Mrš, jebo ti Sinan mater!”

Kad smo definisali vrste verbalnih konfrontacija da se vratimo na analizu svađe. 

 

Rezultat svađe, pored činjenica koje idu u prilog jednoj ili drugoj strani, ovisi i o „svađnom stažu“ osoba uključenih u nju. Ne možete očekivati da jedan Keno Brutala dobije raspravu sa npr. Fahrijom Karkinom, jer bi me Fahro u startu diskreditovao, izvukao iz rukava par asova u kojima sam npr. pijan ganjao raju po stanu s testerom u ruci (bio sam mlad i trebale su mi pare) i tako me „downirao“ u očima neutralnog posmatrača.

 

Hint: Ne hodajte s pravnicima ako želite okusiti pobjedu u svađi - u svakoj real time simulaciji gubite borbu.

 

I tako se lagano dotičemo ljepše polovine svijeta – svima nama dragih žena. Vidite, ako ste muško sigurno ste navikli da ste u većini slučajeva „donji“ kad je u pitanju verbalna konfrontacija sa ljepšim spolom (ako statistika ide u vašu korist probajte učiti za pravnika). Odgovor je u evoluciji. 

 

Žene, fizički slabije od muškaraca (mada je, kad se dotaknemo porođajnih bolova, i to upitno) hiljadama godina razvijaju verbalni odbrambeni mehanizam. Kod muškaraca je lako, u slučaju „neriješenog rezultata“ uvijek imaju šake, pa ko koga namariše. Ženama u genima nije štocanje, pa vas mogu verbalno „isfaširati“ da to pamtite k'o najgore batine koje ste dobili od policije na Željinoj tekmi.

“Š’o si mi dirao jarana, sad ću ti jeb... aaa, ti si Betmene, ništa, ništa, odoh ja sam”

Žene znaju da u 95% slučajeva neće doći u situaciju da lome nokte na rukama, tako da će privilegiju svađanja iskoristiti protiv bilo koga, nebitno na spol i status, jer – šta je najgore šta se može desiti? Kod „muškinja“ nezvanično postoji neka hijerarhija, koja se vuče još iz doba kad se fakat sve rješavalo toljagom (pa i šake današnjeg čovjeka izgledaju kako izgledaju dijelom zbog višemilenijske tradicije udaranja štosevima) , tako da ćete prije „popizditi“ na lika kojeg možete smotati ko perec, nego na onog što to može uraditi vama.

 

Ono što je zanimljivije od samog iznošenja argumenata su pojave koje se dešavaju tokom same svađe, kao što su gestikulacija, psovke, prijetnje, diskreditiranje, izvlačenja iz konteksta, držanje za jedno sve vrijeme, ili traženje potvrde od treće strane.

 

Gestikulacija je ono što čini dobrog govornika. Uzmimo za primjer Adolfa Hitlera. Koliko god taj čovjek bio bad guy, za PR tim na čelu sa Goebbelsom se nema šta reći osim pohvala. Hitler je satima vježbao svoje maratonske govore i svaki njegov pokret je vježban do savršenstva. E zamislite sad koji majstor treba biti pa zaluditi tolike milione Nijemaca (i odvući ih u propast). Viši ton, pauze između rečenica, gledanje u oči ili izbjegavanje pogleda, sve su to gestikulacije koje čine dobrog govornika. Sjetimo se Amara Osima (slavit će se tvoje ime, dok u nama srce bije) taj čovjek je pravio toliko pauza dok govori da je i najhladnijeg gledaoca činio nervoznim u iščekivanju šta će sljedeće reći. Onaj vehabijski mentol Bilal Bosnić na primjer izbjegava kontakt očima, štaviše žmiri i okreće glavu od vas, te vam tako neofirno govori da ga ne zanima šta imate da kažete. Pa svo ono sranje što vehabijama izlazi iz usta postaje još strašnije zbog onog kažiprsta koji je stalno u zraku... da, prijete vam.

 

Vidite djeco, psovke su dno. Njima se koriste ljudi kojima ili je nestalo argumenata, ili ih nisu ni imali. Psovanjem se služe ljudi sa manjkom vokabulara (nije slučajno da je zidarima svaki alat „onaj kurac za ono“), kao i oni kojima psovke služe da se „istresu“ na okrivljenoj strani. Jedina gora stvar od psovki su prijetnje, a nakon njih vam i život može biti ugrožen. Kako god, u oba slučaja ste pobjednik.

“Ne slušam, ne slušam, ne zanima me, ne slušam, alalalalalalalala, ne čujem te jer te ne slušaam!”

O diskreditovanju sam pisao u jednom od prošlih tekstova. Ono je stari advokatski fazon koji ima za cilj obezvrijediti argument jedne strane iznošenjem činjenica iz njenog privatnog života. „Šta ti sad pričaš, jesi li prije deset godina pričao drugačije“, jedan je od primjera. U tom slučaju, kad neko počne vaditi stvari iz vašeg života, debilna poslovica „nije važno šta govori nego ko govori“ počinje dobijati smisao. Jarane, ko da ja ne smijem nekad zajebati nešto u životu.

 

Vađenje iz konteksta je priča za sebe. Npr „Keno, da li bi opalio babu za hiljadu maraka?“ – „Normala da bi!“, vađenje iz konteksta bi bilo „Keno guzi babe“ (za pristojnu cijenu se možemo dogovoriti). Tehnički, kad ste rekli punu misao rekli ste i ono izvađeno iz konteksta i onda je na vama da objašnjavate šta ste htjeli reći. Izvlačenje iz konteksta je najbolji odbrambeni mehanizam kojim se vjerski poglavari najčešće služe u raspravi sa ateistima, jer je malo zajebano odbraniti ajet u kojem se poziva na ubijanje nevjernika, pa je najlakše reći „izvađeno je iz konteksta“. 

 

Držanje za jedno se koristi najčešće u svađi sa više tema i taktika je najčešće korištena u prepiranju parova u ljubavnoj vezi (ili na njenom kraju) i to bi ukratko izgledalo 'vako „Džaba ti što si ti meni rekao i da me voliš najviše na svijetu, i da sam ti najljepša, i najbolja, i da najbolje miješam, kad si mi rekao da mi ona haljina ne stoji“. Eh, tako u svađi sa više tema bitno se držati jedne za koju ste 100% sigurni da donosi rezultat.

 

Baš sam nedavno analizirao svoje društvance i prepiranje dvojice jarana preko „mojih leđa“. Raspravljali su o nekakvim glupostima, je l' bolji procesor Intel 6836GTF-16H ili AMD FGHM1/A2SEP i konstantno gledali u mene i čekali moju reakciju. A ja, šta ću, samo mašem glavom i govorim „jes' tako, a i ne mora bit'“. Vjerovatno niko od njih dvojice neće promijeniti mišljenje, ali kome klimnem glavom osjeća se bolje jer 2 > 1. Pa majku mu na istom principu rade sudovi, gdje je porota ta objektivna treća strana, s tom razlikom što mene fakat boli kita ko je bolji 6836GTF-16H ili FGHM1/A2SEP, a porota može nekoga poslati na sviranje harfe od zatvorskih rešetaka.

Svađe su same po sebi nepotrebnije od Lazara Popovića u Želji 2009. godine. Evo iskreno: kad vam je neko fakat (ali fakat) promijenio mišljenje poslije rasprave ili pičkaranja?

Kletva: Dabogda u švaleranciji bio učinkovit k’o Lazar u Želji

Ljudi poslije svađe u velikoj većini slučajeva ostanu pri istim stavovima, ako se ne nađe kompromis i neko obostrano prihvatanje obično se ostane na pat poziciji. Za mijenjanje mišljenja potrebna je inteligencija. Evo navest ću primjer jednog profesora evolucije, kojem je, nakon 20 godina zastupanja jedne teze, mlađi kolega dokazao da je sve vrijeme bio u krivu. Profesor je zaplakao, zagrlio kolegu i zahvalio mu se što mu je otvorio oči nakon 20 godina.

 

E vidite, kod prosječnog Bošnje na to možete zaboraviti. Ko se sa seljakom raspravljao bezveze je izgubio vremena i još više živaca. 

 

Zato svađa sama po sebi nema smisla. To je samo način da izbacite iz sebe sve „hejta“ što ste nakupili prema određenoj osobi i poslije svađe se možete osjećati ili dobro što ste sve rekli ili biti sjebani što se niste mogli svega sjetiti (a to se obično nastavlja sms porukama).

 

Tako da imate nekoliko rješenja:

1) Sačekajte koji dan da se ohladite pa popričajte ko ljudi

2) Raziđite se k'o ljudi i svako svojim putem

3) Odmah se pomarišite, da bez'ze ne trošite riječi i vrijeme

“Dobro je, umrla je Šefika, sad se nemamo oko čega marisati”