Djeca (ni)su zla

 

 

Sjećam se, trebalo se poći u šesti osnovne, a ja sam preselio iz jednog sarajevskog naselja u drugo. I kao što to biva s malom rajom, nije mi se bio previše teško uklopiti među ostalu djecu, svi smo tu, friški iz rata i niko se nije po nečemu izdvajao od drugih.

 

Osim djevojčice sa držačem kičme.

 

Od šestog do osmog razreda nije bila prihvaćena u društvu. S njom se družio - niko, a nije bila ni psihički najstabilnija. Oni najgori među nama su je svakodnevno provocirali, a često su joj pravili i smicalice, jer su znali da se ne može odbraniti.

 

Koliko se sjećam stanovala je s majkom, a živjeli su od preprodaje automobila - što je bio dodatni povod da se društvo od nje distancira, jer joj je majka "auto-diler".

 

Ja joj nisam pravio probleme, ali nisam bio ni nešto wow dobar s njom. Danas mi je žao što joj nisam više mogao pomoći u društvu, ali jebi ga sad.

“Glupača nepokretna, nije cool ko mi, glavne cure”

Ona je samo jedan od mali milion primjera kako samo djeca mogu biti okrutna.

 

Prije četiri mjeseca Balkan je potresla tragedija, kada se mali Stefan utopio u rijeci Karaš. Njegov brat Uroš je izmislio priču da su Stefana oteli Cigani, te strpali u auto. Urošu su svi povjerovali do detaljnijeg razgovora sa psiholozima, koji su ustanovili da je malac rođeni manipulator, sa inteligencijom 150. Dakle djeca nisu samo okrutna, već i lažovi.

 

Zašto je to tako?

 

Djeca nisu ništa drugo do mi bez emocionalne inteligencije. Priznajte sebi, malo vam je krivina kad jaran dobije beton posao, a vi kokuzi; kad drugarica pokupi sve frajere, a vama ostane neki ćoro; kad se jaro hvali ljetovanju u Budvi, a vi ne možete ni do Makarske... ali se kontrolišete i pravite da vam je drago zbog njih. 

 

Djeca to ne znaju, ona donose odluke "na prvu", bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama. Pa svi se sjećamo legendarnog linea iz "Ovo malo duše" kad mali Nihad govori o jaranima "...ako dvije progovorimo, treću ćemo se pobit'". 

 

Djeca ne tolerišu nikoga ko je drugačiji. Bili siromašni, debeli, nepravilnih crta lica, mentalno retardirani, sa poremećajem hormona, znojnih žlijezda, krivih nogu... nećete fino proći.

“Debelii, debelii, najeo se pepeliii...”

Stvar je genetike. Kroz generacije ljudi teže ka savršenstvu. Muškarci i žene sa defektima su smatrani lošim za opstanak zajednice, jer takvi muškarci nisu mogli ići u lov i braniti ognjište, a žene izroditi potomstvo. 

 

Fikcionalni, praistorijski debeo čovjek ne može ići u lov, samim tim ne može biti privlačan ženki, jer ne može obezbjediti opstanak porodice (Sad je l' tad bilo debelih ljudi - ne znam).

Ogromna većina današnjih ljudi smatra gore pobrojane defekte neprivlačnim i neprihvatljivim, ali ih toleriše zbog društvenih normi i nevladinih organizacija. Djeca to ne znaju. Ona znaju negdje u dubini svog uma da je biti ružan ili zaostao loše za zajednicu i ponašaju se u skladu s tim, bez razmišljanja.

 

Dosta djece sa svojim nedovoljno razvijenim mozgovima ne može (ili neće) skontati šta rade pogrešno. Za vaspitanje takvih metoda "mrkve i štapa" je najbolja. Sjetim se priče o jednom prijeratnom delikventu, koji je Jozi Anđiću, tadašnjem policajcu, i dan danas zahvalan za šamar, koji mu je promijenio život (i izbio zub, ali nije to tema današnje emisije). Ljudi najbolje uče iz trauma, zato je dobro nekad (naglašavam NEKAD!!!) primjeniti batine, jer nijedno biće na planeti nije otporno na bol, a debeo bol se pamti!

“Vodi ovo kući, i dobro izmariši”

Djeca (bar ona s kojom sam ja rastao) u životu imaju tri škole: ekšli školu, kuću i ulicu. 

 

Da se vratimo na moju osnovnu. Išao sam u razred sa nekoliko blago ili teže problematičnih likova. Ono što mi je bilo čudno do današnjeg dana je da su imali roditelje, koji su ih štitili šta god ovi uradili. "Ne bi moje dijete, ne bi moje dijete", moglo se čuti iz direktorskog kabineta. Bilo je dječaka koji su kući imali divan odgoj, ali ulica traži drugačije, brutalnije. Jedan moj dobar jaran je ulazio u SVOJU kuću sa "dobar dan", a imao je više uličnih tuča od svih nas.

 

Prošli tekst je govorio o psihologiji mase, a u slučaju djece ona je čak i izraženija. Mala raja ne znaju šta znači kad je neko drugačiji: sluša drugačiju muziku, drugačije se oblači, malo isfeminiziran, ili čak druge vjere. Zato se drže skupa i formiraju "raje", braneći svoju malu teritoriju, zajedno sa istomišljenicima.

 

Zato ne treba kriviti djecu za to što su nekad brutalna i okrutna, ona su samo mi bez kontrole.

“Ma oni se samo igraju, šala, vidite da glava nije skroz razbijena”