petak, 6. listopada 2017.

Tough Love: Kako upropastiti život djetetu

Sjećam se jednog havera iz osnovne što sad ima 33 godine i nikad nije imao curu. Fakat nije... ne da nije imao curu, već se ljepšem spolu ne bi nikad ni obratio da ih razredna nije stavila zajedno da sjede. A raja ko raja, zajebavali ga, provocirali, maltretirali... (nisam ni ja bio puno bolji, jebi ga); gluho bilo da se iko zapita zašto je takav kakav jeste.

Elem, meni je trebalo od tad dobrih 20 godina da skontam u čemu je bio njegov problem... kuća havere! Vidite, prije samog kontakta sa vanjskim svijetom (ono kad vas roditelji izvedu u park da se igrate s drugom djecom se ne pika) SVE dolazi iz kuće! Taj vanjski svijet ima prostornu i vremensku odrednicu: prostor je sve van vaše kuće, a vrijeme nekad oko 4. ili 5. osnovne.

Eh sad, svi se sjećamo djece što su se teško uklapala i sjedila u ćošku dok su ostali dernečili... uglavnom šutjela i odgovarala samo ako bi ih se nešto pitalo. Ta djeca su poslije postajala čudna (jebi ga, ne znam kako bolje da se izrazim): oni što nisu postajali alternativci ili umjetnici raznih vrsta na kraju su bili samo creepy.

Da se vratim na tog svog havera. Njegov problem je bio u tome što je imao podršku od roditelja k'o RBiH od međunarodne zajednice 1992. godine. Kad vam stari pred rajom govori da ste debil i da ništa neće biti od vas, a vaša majka zauzme očevu stranu (jer vi na kraju morate popustiti), teško da ćete ostati normalni poslije toga. Mislim, možemo se mi praviti "ma jarane, na jedno uđe - na drugo izađe" pričom, ali daleko od toga da je to istina. Mozak kupi SVE i šta mislite da ste zaboravili - vjerujte da niste!

"Da li mi je dosadno što su ostali dosadni ili što sam ja dosadna"
Sigurno vas je većina čula za "Eureka efekt", ono kad dobijete neku strašnu ideju (obično na wc šolji ili pred spavanje) i kontate "odjednom mi pade na pamet". Karine, buraz, ništa na svijetu ne ide odjednom. Mozak nesvjesno skuplja djeliće i kad ih skupi dovoljno formira se ideja.

You see, roditelji su u ključnim godinama za vaš razvoj, jedini stubovi na koje se možete osloniti. Ako za svaku vašu grešku dobijete "ruženje" ili batine, naravno da će se odraziti na vas godinama poslije. Ono što je mom haveru nedostajalo, a i danas nedostaje je samopouzdanje. Ako ste uspjeli maznuti žensku bez samopouzdanja, onda ste sigurno ili fitness model ili zvijezda GRAND-a. Prvi utisak kod žena je kao prvi utisak na razgovoru za posao: ako primijete da ste nesigurni u to što pričate (ili tražite manju platu nego što bi trebalo) - halali Huso materi.

Elem, naši roditelji su generalno neupućeni u živote djece. Socijalizam ih je naučio da je dovoljno napraviti dijete, a država će uraditi ostalo. Njhovo je bilo biti dobar komunista, donijeti platu kući i gledati vijesti o velikom vođi. Vidite, u zemlji gdje su se svi koji su razmišljali progresivno smatrali disidentima (odatle predrasude prema rokerima, metalcima, punkerima... da su drogeraši), imati dijete koje nije u kalupu Titovog šarafa sa crvenom maticom oko vrata, bilo je fail. Jebi ga, većini naših staraca je odgoj bio spartanski: ako ih ne izmarišu zato što su zaslužili, izmarisat će ih preventive radi. Jadni takvi, kad su dobili svoju djecu, ne znaju kako se ponašati; s jedne strane bi bili ko svoji starci, a s druge ne mogu jer djeca naše generacije imaju skrooooz neke druge situacije i probleme.

Ne vjerujete mi? Samo pitajte svog starog zna li kako vam se zove prva cura/momak.

"Ne zanima me kako se zove, zanima me hoće li te jebat'"
U engleskom postoji jedan termin (ko jebe nas u Bosni što ne znamo davati cool nazive) koji se zove "tough love", što bi se moglo objasniti kao pripremanje za život drillom, a-la američki marinci. Karine, haveru, tough love stvara debile. Tough love znači slomiti dijete prije nego što razbije teglu, da bi se "naučilo pameti". Pa onda dijete, umjesto da sljedeći put pronese teglu k'o Messi loptu kroz 16-erac, sebi stvori pritisak, pa je baš onda razbije. To vam je onaj osjećaj kada radite posao i šef vam stoji iznad glave... uradit ćete ga kako treba, al' u kurcu; ili onaj kakav fudbaler ima dok mu cijeli Željin sjever 'suje sve pretke od prelaska na islam do danas.

Vojska je primjer lomljenja samopouzdanja. Obično stari kažu da se u vojsku ide da se postane "muškarac"... ma satrali se svi koliko su postali u pizdu materinu. Buraz, tamo se ide baš da te kupljenjem lišća rukom, čišćenjem wc-a četkicom za zube, salutiranjem televizoru... toliko slome, da zaboraviš da imaš nešto ispod mokraćnog mjehura U vojsci "mangupi" postanu "bubice", a bubice postanu žrtve bullyinga.

Mi smo danas u sred borbe generacija, starog sistema protiv novog. Djeca se danas i guze, i drogiraju, i cugaju, i marišu... što prije roditelji to prihvate a manje govore "ma kakvi, moje dijete nije takvo" bit će bolje.

Da se razumijemo, nismo mi danas special snowflakes koje treba milkiti da podrignemo poslije svakog obroka, ali de malo sociologije i psihologije prije nego se iko odluči imati podmladak. Onda se čude što djeca danas postaju k'o svoji roditelji... pa kako neće! Kad se tolika negativna energija i nezadovoljstvo akumulira na jednom mjestu - neko mora nastradati, a to su obično djeca te djece, i tako ukrug. Ali srećom pa se lagano prekida taj niz. Dosta mladih danas pristupa drugačije odgoju, više pričaju s djecom, više razumiju, manje marišu... na hajr i na dobro, š'o bi rekli stari.

Mi u očima staraca, eno mene, ona gore, desno
Eh, idemo lagano do glavnog problema u cijeloj ovoj priči, a to je, gore navedeno, samopouzdanje.

Vidite, ako vas roditelji nisu naučili da imate vjere u sebe, teeeeško ćete to kompenzirati u odrasloj dobi. Ako ste u djetinjstvu imali problem sa uklapanjem - imat ćete isti i nakon 10, 20, neki i 30 godina, jer će vam sve mimo vaše comfort zone biti belaj. Jebi ga, ne valja sad pustiti dijete ni da se druži sa svakim (postoje djeca koju bi trebalo eliminisati prije nego što dođu u priliku da naprave ozbiljnu štetu u zreloj dobi). Dobar roditelj zna izvagati kako da dijete bude socijalno, ali i individualno u isto vrijeme; usmjeriti ga na samo jedan od ova dva izbora je greška.

Samopouzdanje je ono što vam omogućava da sjednete sa random ljudima za stol i steknete novu raju jer nemate knedlu u grlu svaki put kad treba nešto progovoriti; samopouzdanje je prići koki bez obzira na to što će vas vjerovatno odbiti samo zato da bi sebi digla ego; samopouzdanje je reći svom šefu "neću da radim (to i to), to nije moj posao"; samopouzdanje je konobaru reći "napravi mi ponovo kafu, ova je rijetka k'o dobra partija Želje", itd.

Ako mislite da se ljudi ne druže s vama zato što su šupci - pogriješili ste, ako mislite to isto zato što ste vi šupak - vjerovatno ste opet pogriješili! Ljudi se ne druže s vama zato što se ne možete opustiti u njihovom društvu, a, boga mi, ni oni s vama. Pa sigurno u grupi ljudi s kojima se pozdravljate "ooo kako je kumee" i zagrlite se, postoji jedan kojem samo pružite ruku; ili cura koju ne poljubite u obraz (ako ste muško) jer imate osjećaj da joj ne bi bilo pravo... eh, to je taj/ta. Prvi uslov da bi raja funkcionisala je comfort zona, ako niste dio nečije comfort zone - ništa od toga, imat ćete odnos kao da pijete kafu sa tetom sa šaltera u toku njenog radnog vremena.

"Des' minuta pauzeee"
Znate onaj tip ljudi što morate "vaditi" riječi iz njih kombinijerkama? Eh, ti ljudi obično nisu glupi, samo nisu opušteni jebi ga = nemaju dovoljno samopozdanja da mogu izaći na kraj s nekim s kim sjede prvi put.

Iz tog razloga su umjetnici uvijek nekako "čudni". Nije da želite biti čudan, jebem mu mater, već jednostavno ne znate funkcionisati mimo svog svijeta... i šta vam ostaje drugo već da provodite vrijeme sami kroz učenje i stvaranje... pa ja prvi mogu srati preko ovog bloga koliko hoću, a da me dovedete u direktnu diskusiju s nekim, ako progovorimo dvije - treću ćemo se pobit'.

Takvi ljudi za sebe vole reći da su asocijalni, nisu... pod "asocijalan" se podrazumijeva "neprihvatanje ili suprotstavljanje proklamovanim ili običajnim normama zajednice". Ti ljudi jednostavno ne znaju funkcionisati mimo svog mjehura i što duže su odsutni, to će im se biti gore prilagoditi u budućnosti. Biti takav donosi niz problema jer niko ne voli ljude koji su "mutavi". Učestvovati u konverzaciji najmanje znači čekati svoj red da nešto kažete ili, još gore, čekati da budete pitani. Ako se ne znate ubaciti k'o Golf dvojka pri prestrojavanju u lijevu traku, onda ste za raju mutavi a za koke "nevidljivi", jebo F-22 Raptor.

Obično čujete za masovne ubice da su bili "tihi i povučeni". Naravno da su bili, jebo vas, ne možeš biti tih i povučen i biti normalan, neeema teorije!!! Vidite, kao što sam spomenuo, mozak nije kompjuter kojeg možete isprogramirati da određene informacije prihvata a neke ne: Jedino ako vam npr. "jebem ti familiju" baš ne predstavlja uvredu, pa, kad vam neko to kaže (a da vam nije praavo dobar jaran, koji vam komentariše jebozovnu rodicu), da to ne registrujete k'o stres. Elem, sigurno vama (i 99% ljudi) "jebem ti familiju" stvara osjećaj nelagode i ako to čujete na poslu, ulici, u kući... to će izazvati negativni naboj koji negdje treba izbaciti... eh onda najebe žena, muž, dijete, cuko... ili gdje već nema posljedica. Takvi ljudi nemaju "sredine" u kojoj se odvija socijalna interakcija, već ili je "nula" ili je "jedan", što bi bilo ili totalni nedostatak reakcije ili štos u glavu.

"Ovo ti rodica, jeebem ti familiju"
Postoji uvijek šansa da ćete se na kraju udružiti sa ljudima koji su "društveni" k'o vi, ali mimo tog mjehura, vanjski svijet će vam biti nepoznanica k'o lokacija G-tačke.

Ajd da ne dužim, razvukao sam se ko jufka za burek.

Šta je rješenje? Uuh, jebeno se iz toga izvući. Moj savjet je bježati iz kuće što je prije moguće, nebitno koliko imate ili nemate novca, jer ćete tako ostati zdrave glave i napokon se posvetiti svojim problemima, a ne biti kolateralna šteta tuđih.